I u engleskom se primjenjuju sistemi transliteracije kada neka knjiga obiluje npr. ruskim imenima ili arapskim imenima, jer kako bi prevodilac izašao s time na kraj? Razlika je u tome što ne postoji jedan sistem transliteracije niti spisak ukorijenjenih oblika, a druga knjiga može koristiti sasvim drugi princip i malo ko će se žaliti. Dakle, mislim da bi samo trebalo izbjeći teške riječi kada se neko ne slaže s Prćićem ili Pravopisom: to je pravilo, uzmi ga ili ga ostavi (osim ako nam izdavačka kuća ili škola ne propisuju upravo to u svoje svrhe).