Dujo, pravilo je da se i ispred a, o, u prenosi kao i: Brong-ni-art > Bron-ni-ar > Bronijar; Bro-gni-art > Bro-nji-ar > Bronjijar.
Da, znam. Ali gore imaš bar jednu grešku: nije Brong-ni-art nego je Bron-gni-art, što daje [brɔ̃]+[ɲ]+(
j)+[a:ʁ].
Slogotvornost tog (j) koje sam zacrveneo gore je vrlo upitna: u francuskom je izgovor dva sloga, hoćemo li se tu složiti? Mi ga u srpskom generalno prenosimo kao <i> zbog eufonije ili ne znam čega, ali meni je prenošenje izgovora [ɲa:ʁ] kao <njijar> krajnje perverzno: pravila transkripcije imamo da bismo maksimizirali bliskost izvornom izgovoru, a ne da bismo napravili Frankeštajna kombinovanjem izolovanih pravila.
Da se poslužim matematičkom analogijom, to je kao da smo napisali 0,5 + 0,5 = 2, a do toga smo došli zaokruživanjem (0,5≈1), stoga 0,5 + 0,5 ≈ 1 + 1 = 2. Premise su gledane u izolaciji i dobre, ali rezultat nije ispravan.
Ako bismo i isped a, o, u počeli prenositi prema izgovoru, kao j, onda bismo dobili Ljon. Ili to predlažeš samo za poziciju iza gn [ɲ]? (Francuski nema [ʎ].)
OK, priznajem da mi je primer sa Million bio glup.
Pokušavao sam da nađem primer gde bi <lli> + V, po vašoj logici, dalo <jij> u transkripciji, da bih napravio
reductio ad absurdum.
Ne predlažem da francusko <io> prenosimo kao <jo> (mada to jeste bliže izgovoru), ali to pravilo ima granice.
Dakle, da sumiram: mislim da grupe <gnia> i <gnio>, koje su razmerno retke, treba prenositi kao <nja> i <njo>, prema izgovoru, a ne <njija>, <njijo>, "prema pravilima".