Ja zapravo nisam siguran da li imam ikakvo [j] u imenu /madleni’a:num/, nevezano za njegov pravopisni lik.
Hm, ne znam, ja uvijek imam jedno manje ili više slabašno [j] između dvaju vokala, pisalo se ono ili ne, jer njime razbijam hijat, koji mi u maternjoj fonologiji nije dozvoljen: [bijo, radijo, avijon, dijana, madlenijanum]. Tako bi trebalo da je i kod većine (tj. svih) štokavskih izvornih govornika. (Zato intuitivno ljudi i pišu „bijo“, „radijo“ i sl.)
Otuda je i to pravopisno pravilo o pozicionom J. Ono upravo počiva na prirodi štokavske fonologije, odnosno fonetike. Naravno, to antihijatsko [j] mahom nije fonemsko (dama s imenom <Diana>, recimo, fonemski jeste /diana/), ali je pak fonetsko (dotična dama će, bez obzira na zapis njenog imena, u prirodnom štokavskom izgovoru uvijek biti [dijana], [di
jana] ili kako god).
Pa trebalo bi da i ti jednako izgovaraš makar jedno [madleni
janum], nevezano za njegov pravopisni lik.

(Makar to
fonemski bilo /madlenianum/, tj. makar ti to tako fonemski percipirao, ali ipak, morao bi svakako imati [j] u tom imenu. Dakle, obrati pažnju na zagrade: možda ne /j/, ali [j] svakako — ono je uvijek tu, između dvaju vokala.

)
Кад боље размислим, чује се и кратко. Али ја кажем с дугим: Ели́забет Те́јлор.
Sí, kod mene, eto, kratko:
Elìzabet („ne volim te višeee, i mrzim parfem i mejkap koji stavljaš tiii…“

)