Говоримо о појму, покварио, који тек треба да се дефинише.
Pa hajde da ga definišemo. Ja upravo i tvrdim da taj "pojam" nema zapravo nikakvog smisla.
Lingvistika nije metafizika pa da se tek tako mogu sve vrste protivrečnih sudova ravnopravno iznositi i dokazivati, bez mogućnosti da se utvrdi šta je tu istina o jezičkoj stvarnosti a šta puko fantaziranje.
Recimo da jezik ima strukturnu, funkcionalnu i estetsku stranu. Da li se jezik sa strukturne strane može "pokvariti"? Ja tvrdim da ne može, prosto jer takav primer ne postoji. Šta bi to tačno značilo?
Da li može sa funkcionalne? Ne može, ponovo, jer nikada nijedan jezik nije izgubio svoju funkciju zbog unutrašnjih promena na njemu. U čemu bi se taj kvar ogledao?
Da li može možda sa estetske? Tu bi se možda i imalo šta govoriti, ali jasno je odmah da jednom može biti lepo nešto što je drugome potpuno odvratno i obrnuto.
Dakle, sem ovog zadnjeg estetskog, koji je van domena lingvistike i nauke uopšte, pojam nema ozbiljnog smisla. Dokle onda sa njim daviti bez veze?