Чиновнички језик је нешто чиме би требало да се позабаве пре социолози него лингвисти.
Njime se već dobro pozabavila lingvistkinja Duška Klikovac. Potraži njenu knjigu
Jezik i moć ili neke njene članke; fantastično raskrinkava birokratski jezik.
Meni je baš upečatljiv bio primer jedne presude (a sve su takve) u kojoj se u prvom delu opisuje šta je osuđeni tačno uradio, šta je zgrešio, a u drugom delu sledi sâm tekst presude. I taj prvi deo je sav, bez izuzetka, u aktivu (ne znam, osuđeni
je radio to i to…), a sama presuda — sva u pasivnim konstrukcijama (zato je
utvrđena krivica,
biće kažnjen itd., ne mogu se sad setiti tačnih navoda).
Otkuda to neslaganje — zašto nije sve u aktivu, ili sve u pasivu? Njeno objašnjenje je da se iza tih pasiva krije jedno shvatanje suda kao kakve apstraktne, bezlične sile čije se akcije ne mogu izbeći, i time stavljanje do znanja onome ko čita presudu da je moć suda apsolutna, a iza „normalnih“ glagola u aktivu kojima se opisuju dela osuđenog leži viđenje njega kao „običnog smrtnika“ kome, onda, pristaje i „običan“ jezik.