Može ako prevodilac nije upućen u transkripciju, ali on nema slobodu da imenuje čovjeka za potrebe svog konkretnog prevoda. Piše Prćić (bold je njegov, crvena boja nije):
Treba, naime, imati na umu da ozbiljno korišćenje stranih imena, u bilo kom jeziku, ne spada u domen autorske slobode, već mora da predstavlja osmišljen i sistematizovan proces, koji se temelji na sistemu pravila — taj sistem pravila, poput svih ostalih elemenata u jeziku, podložan je standardizovanoj upotrebi kolektiva, uključujući i doslednu podršku od strane obrazovnih ustanova, izdavačkih kuća, te sredstava masovne komunikacije.
To znači da se jednom uspostave transkripcije Sesar i Sizar, koje onda idealno važe za sve konkretne osobe koje nose jedno od ovih imena. Cezar može biti samo ukorijenjeni izuzetak, ali ga nema ni kod Prćića ni u Pravopisu. Sem toga, prevodi se na osnovu značenja, a ne uz oslonac na izvorni ton koji ide s titlovima. Američko slobodno prilagođavanje španskih imena = transkripcija sa španskog normirana Pravopisom. Da su ga u šali nazvali Julius Caesar, onda bi naravno moralo biti Julije Cezar, ali ovako originalu pripisujemo neformalnost koju zapravo nema: prosto se tako prilagođavaju imena u engleskom, bez strogih pravila.