Kod nas jednostavno postoji taj sociolingvistički rascjep. I to je sasvim očekivano i normalno, pa i treba da bude tako, a loše bi bilo da je drugačije. (Jer se ne može ni napustiti tradicionalni standard kada on i dalje sasvim valjano obavlja svoju funkciju, a ne mogu se ni napuštati urbani prestižni govori, jer je i njihova pojava sasvim normalna u svakoj jezičkoj zajednici, i oni također obavljaju nîz važnih sociolingvističkih funkcija.)
Ima više načina i modela standardizacija jezika — čest je onaj gdje dijalekat političke i kulturne prestonice postaje osnovicom standarda njenog jezika, ali on nije i jedini. Naš, upravo, model standardizacije drugog je tipa — on se u literaturi popularno zove "demokratskim" — jer je za osnovicu standarda uzet ne bilo koji nužno društveno prestižan govor (prestiž, dakle, nije poslužio kao kriterij odabira), već prosto središnji i najrasprostranjeniji jezički tip na našoj teritoriji, onaj kojime kao maternjim govori najveći broj ljudi u središtu jezičke teritorije i koji je, kao takav, jednako blizak svim drugim dijalektima, koji se svi grupišu oko njega u dijalekatskom kontinuumu (dok to iz ugla perifernih dijalekata, jelte, prosto matematički, pa i lingvistički, nije slučaj).
Isti je taj model primijenjen i u talijanskome, recimo. Toskanski, koji je postao osnovicom standardnog jezika, nije izabran zato jer je, baš stvarno, bio toliko prestižan baš zbog Dantea i Petrarke i Bokača (kao što ni kod nas istočnohercegovački opet nije toliko prestižan ni zbog Vuka, ni zbog dubrovačke, ni zbog narodne književnosti, niti i može dijalekt biti prestižan zahvaljujući književnicima — u tome naprosto ne leži prestiž, i dobro je što je tako), već je izabran zbog svoje središnje pozicije među talijanskim dijalektima, zbog koje se pokazuje kao dobar kompromis između njih, takav jezički kompromis koji mogu razumjeti govornici i drugih dijalekata, jer je kao središnji dijalekt dovoljno blizak svakomu od njih. To je suština ovoga drugog, "demokratskog" modela standardizacije, i taj model je u trenutku kada se birala osnovica standardnog jezika jednostavno primijenjen i ovdje. (Malo ga je na drugu stranu nagnuo beogradski stil, balansirajući tako između ovih dvaju modela, ali ne narušavajući time njegovu originalnu suštinu niti, što je još važnije, jezičku strukturu u bitnoj mjeri.) To je i najlogičniji pristup onda kada je, kao u našem ili talijanskome slučaju, jezička teritorija u tolikoj mjeri razvedena dijalektima najrazličitijeg tipa, od sjevera do juga, odnosno od zapada do istoka — kao kod nas, od kajkavskih s jedne do torlačkih govora s druge strane! Da je osnovicom standarda poslužio prestižni govor prestonice, jezička zajednica bi postala samo još razvedenija, jer bi i govornici istočnohercegovačkoga i šumadijsko-vojvođanskog onda automatski otpali u koš nestandardnih dijalekata, tako znatno pojačavajući njihovu brojnost i šarenilo.
Zato mi danas i imamo taj sociolingvistički rascjep, da prosto supostoje na jednoj strani "klasični", opšti standard, a na drugoj prestižni urbani govori Beograda ili Zagreba, dakle prestižni purgerski izrazi koji se samostalno od "klasičnoga", opšteg standarda razvijaju i opstaju zahvaljujući svojem prestižu. I oni jednostavno supostoje, u tome nema ničega niti neobičnog za ovaj tip jezičke standardizacije koji i mi imamo (zato, Bolo, tvoj stav da se treba napustiti "klasični" standard nije opravdan), niti ničega nepoželjnog i nepotrebnog, jer je normalno da političke i kulturne prestonice njeguju svoj paralelni i prestižan standard (zato, Joe, tvoje karakterisanje toga prestižnog standarda kao "frajerskog" ili "uličnog" s konotacijama koje iza toga stoje takođe nije opravdano). To je prosto tako, i tako je i u svakoj drugoj jezičkoj zajednici s ovim tipom standardizacije, i nije neobično i nije niti nepotrebno — naprotiv, nužno je za sociolingvističko zdravlje jezičke zajednice.
Zato ste obojica donekle u pravu, ali se ni s jednim ni s drugim dokraja ne slažem.
