Српски језички атеље > Фонологија
Гласовна промена у придевима човечји, вучји…
Мари:
Поштовани, можете ли ми одговорити на питање која је гласовна промена извршена у придевима вучји, човечји? Двоумим се између палатализације и јотовања. Претпоставила сам најпре да је у питању палатализација, али ме мучи ситуација са сличним придевима који се не завршавају задњонепчаним сугласником, а грађени су истим суфиксом и где долази до јотовања (жабљи, телећи). А с друге стране, уколико је у питању јотовање, зар не би онда ови придеви гласили вучи, човечи, уместо вучји, човечји? Хвала!
Duja:
Nemam dilemu da je ovo jotovanje. U principu, jedna morfema uvek uzrokuje istu glasovnu promenu, a u primerima bivolji, žablji, božji, vražji, pileći se lako uočava. Zašto se to -j- u ovakvim situacijama uglavnom sačuvalo ne bih znao. [neznam]
Esquivalience:
Neeeee, neeeeeeeee, ljuuudi, ne. Znam da odgovaram tek posle dva meseca i ne znam da li ćete, Mari, ovo uopšte videti, ali ne. To je palatalizacija; te reči su građene sufiksom -ьj-.
Ja ne znam koliko ste informisani o istoriji jezika, ali ako niste – ovo ь se zove meki poluglasnik (znači piše se isto kao ruski meki znak), i to je glas koji je vršio palatalizaciju u praslovenskom jeziku (pored ostalih vokala prednjega reda: i, e, ę [to je nazalno e, u ćirilici se pisalo ѧ], i naravno ě [dakle jat, ѣ]). Taj meki poluglasnik (ь) odgovoran je za mnoge slučajeve palatalizacije iako danas to više ne vidimo jer tog glasa više nema (npr. palatalizacija u mračan, ili palatalizacija u junački: sufiksi u tim rečima su bili -ьn- i -ьsk-). Da skratim priču, taj glas se još u 10. i 11. veku izgubio (ili pretvorio u a), i tek kad je taj glas nestao iz tog sufiksa -ьj- je taj sufiks postao sposoban da jotuje bilo šta.
Znači:
U rečima kao što su vučji, božji, vražji – izvršena je palatalizacija. Izvršio ju je taj glas ь koji se izgubio i ostavio samo j, pa je to j (pošto više ispred njega nije stajalo ništa) onda bilo slobodno da jotuje glasove u rečima kao što su žablji, bivolji, teleći i sl., ali te reči su mnogo mlađe. I lepo ste rekli – da je to jotovanje, reči bi glasile vuči, boži, vraži i sl. Dakle, taj sufiks je palatalizovao reči dok ь nije nestalo, a onda je počeo da jotuje (doduše mnogo kasnije), i otud ta zabuna. :)
Može jedna morfema da izazove različite promene. Slično se desilo i sa rečima oružje, šipražje, orašje (one su, trebalo bi, građene sufiksom -ьje-, i to je palatalizacija, a mnogo nakon što je ь nestalo je taj sufiks krenuo da jotuje osnove u rečima pruće, lišće, trnje i sl.). :)
Зоран Ђорђевић:
Често виђам облике дечји, мачји…, али мени је то ружно. Увек говорим дечији, мачији… Као и божији, вражији. Како би ти звучало свачји, ничји?
Esquivalience:
Meni se više sviđaju dečji, mačji, božji jer mi je zabavno da izgovaram sekvence čj i žj. :D
A meni odavno ništa ne zvuči neobično, pa ne bi ni svačji, ničji, čak i kad bi postojali ti oblici danas. I naravno, to je odlična asocijacija, te reči su isto tako nastale, a to i je u svim tim rečima jer je ь fakultativno prelazilo u i ispred j. Ali ima sporadično kroz istoriju refleksâ svačji, ničji, da, da, javljaju se vrlo sporadično i ti oblici.
Навигација
[0] Списак порука
[#] Следећа страница
Пређи на пуно издање