To što su napisali ’nema razloga da se takva upotreba lekseme svoj smatra pogrešnom’ ne bi trebalo da znači da je takva njena upotreba jedino ispravna te da komentatorova rečenica nije dobra, već samo da je mogao reći i kao što je Duji i Bruni običnije. Meni je pak prirodnije da se značenje rečenice menja u zavisnosti od upotrebljene zamenice, kao u primerima koje sam navela, i ne dešava mi se da upotrebljavam ’svoj’ u vezi sa objektom, što ne znači da mlađim generacijama, koje u školi nisu naučili suprotno, to neće biti sasvim prirodno (kao što je ljudima svojevremeno smetalo kad neko kaže ’idem kod lekara’ umesto ’idem lekaru’ a sad bi im verovatno neobičnije bilo ovo drugo). Kad sinu govorim da sredi sobu obavezno ubacim glagol između stvari i njihovih mesta, npr. ’hoću da sve bude na svom mestu’ ili sasvim izostavim zamenicu, npr. ’svaku igračku stavi na mesto’, ali kad bih morala da je upotrebim, ipak bi to bilo ’njeno mesto’ a ne ’svoje mesto’, bez obzira na Piperovo dopuštenje.