(Нема смајлија који имитира саговорников извештачени смех. [roll])
Енглеско /dʒ/ се од кад је (света и века и) системске транскрипције преноси као џ. Ретроактивно у односу на транскрипцију неуких — да.
(Nema emotikona koji se krsti sa obe ruke.)
Ako vi planirate da ispirate ljudima mozgove da govore
kapùčīno,
detèrgent i
džàkūzi, mene je stvarno sramota da u tome učestvujem. To je na toliko nivoa suludo, počev od same te ideologije jezičkog totalitarizma, do tragikomične artificijelnosti po kojoj se od tebi omiljenih Pinkovih voditeljki u ovom slučaju razlikuješ samo što iza ovoga veruješ da stoji nekakav autoritet iste sumanute ideološke orijentacije a iza njih nije stao niko. Ovde me posebno razočarava da ljudi koji bi po znanju i pameti mogli da kritički sagledavaju i zaista progresivno deluju na polju jezičke kulture zapravo samo produbljuju šizofreni jaz u kojem naša jezička politika ljude do te mere sluđuje da, videli smo u poruci od pre neki dan, više ne znaju ni elementarnu upotrebu predloga.
Đakuzi idealno ilustruje do koje mere je ta birokratska arogancija u zavadi sa razumom. Dan je gore pomenuo kako se izvorno ime zapravo izgovara /jaˈkuttsi/, ali ga anglofoni govornici izgovaraju /dʒəˈkuːzɪ/, i ono sad po pravilima srpske transkripcije mora, bože moj, da bude ni manje ni više nego /džakuzi/. Transkripcija neukih Amerikanaca nije pitanje jer to nema u pravilima službe, ali zato imamo izmišljen zadatak da naučimo neuke u Srbiji da budu
komifo. Pa ima li smisla?