Ali napravi razliku između reči (pojma) upotrebljene u opštem, profanom značenju i reči (pojma) upotrebljene u konkretnom značenju.
Čak i da postoji samo jedno sunce za koje znamo — ovo naše — opet neću pisati „progrijalo je Sunce“ ili „u sobu su se uvukle Sunčeve zrake“. To nema smisla, jer tu, u tim rečenicama, reč (pojam) sunce nije upotrebljena u konkretnom značenju i ne odnosi se na samu zvezdu već na njen sjaj, na jedno uopšteno shvaćanje sunca kao vremenske pojave.
Isto tako, čak i da postoji samo jedan bog (čak i da postoji!) — nebitno koji to bog bio i kako on precizno bio definisan, već samo da bio, tj. da jeste, kao neki, jedan, makar i neodređen, natprirodni entitet — opet nema smisla pisati „hvala Bogu, izvukosmo se“ i sl., jer se u toj upotrebi, u tom značenju, ta reč jednostavno ne odnosi ni na kakvog boga kao konkretnog entiteta, niti ima veze s njime konkretno, već se upotrebljava u jednom profanom značenju, odnosi se na jedno uopšteno shvaćanje boga (ako se uopšte na njega odnosi) i ima sasvim drugačije, neteističko, značenje.
Reči se mogu upotrebljavati u različitim kontekstima, u različitim značenjima. Osobenost je našeg pravopisa ta da opšte pojmove i reči upotrebljene u uopštenom i univerzalnom značenju pišemo s malim, a konkretne pojmove i reči upotrebljene u specifičnom i posebnom značenju pišemo s velikim početnim slovom. To znači da mogu pisati i knjiga i Knjiga, i korak i Korak, i miloš i Miloš ako hoću, u zavisnosti od konteksta i značenja u kojem upotrebljavam pojam. Naravno, najčešće i obično će pisanje svih reči biti ujednačeno, jer se najčešće i obično one upotrebljavaju u istim i ujednačenim značenjima (pa i kada nije tako, po inerciji ćemo se najčešće prikloniti uobičajenoj grafiji). Ali to ne znači kako nema prostora i za ovakve pravopisne mogućnosti:
1a. Na stolu je imao neku Andrićevu knjigu, nikad pročitanu.
1b. Poštujte slovo Knjige, jer to je Riječ Božja! (gde se pod Knjigom misli na konkretnost toga pojma oličenu, recimo, u Kuranu ili u Bibliji; tako i s Riječju : riječju i s Bogom : bogom)
2a. Između ljubavi i mržnje jedan je korak.
2b. Taj Korak prvoga čoveka na Mjesecu, ta njegova Stopa, obilježila je početak jedne nove ere.
3a. Moj sin zove se Miloš.
3b. Svi su Srbi, izgleda, danas postali miloši! / A ti si mi, kao, nekakav miloš! (’junak, junaša’; opšte značenje, uopšteni pojam)
Otuda inače proizilaze i sva pravopisna pravila oko pisanja velikoga početnog slova. Dakle, tako i s bogom — gledaš u kakvom je značenju i kontekstu upotrebljen pojam. Nema govora o tome da se u izrazu kakav je „hvala bogu, izvukosmo se“ uopšte misli i na kakav natprirodni entitet. Ako se možda i (posredno) misli na njega, na nekakvoga Boga kao konkretno, natprirodno biće za koje se veruje da kroji sudbinu ljudi, opet je pojam upotrebljen u krajnje opštem i profanom kontekstu i značenju, a ne u konkretnom, odnosi se na posledice nekoga usuda ili kismeta (kao što se i sunce odnosi na Sunčev sjaj i toplotu, a ne na samu tu zvezdu), na sudbinsku pojavu (kao što se i sunce odnosi na vremensku pojavu ili mjesec prosto na jedan nebeski prizor), a ne na konkretnost bilo kakvoga Boga.
Postoji i samo jedna apsolutna istina. Samo jedna konkretna prošlost. Samo jedan jedini vazduh. Samo jedna zemlja pod nama i nebo nada nama. I tako dalje. Ali te su reči tu upotrebljene u opštem, univerzalnom značenju i zato su zajedničke imenice. Može im se dati i specifičan, konkretan kontekst („Ništa nije vrednije od Istine“, „izdavačka kuća ’Prošlost’“, „planeta Zemlja“, „U njihovoj kulturi slavilo se Nebo“ itd.), ali to niti umanjuje njihovu konkretnost i apsolutnost inače, ali niti umanjuje činjenicu da su to prevashodno opšti pojmovi, tj. zajedničke imenice — da se tako shvaćaju te obično upotrebljavaju.