Sjećam se odlično trenutka kada sam se ja prvi put sreo s rečju
dokolica. I bilo je to na vrlo sličan način kao u toj priči. Imao sam desetak godina — ne znam tačno koliko, ali je to bilo u vreme kada sam i ja tek počinjao da učim engleski. [osmeh]
Onda su mi moji bili kupili jedan Diznijev ilustrovani rečnik engleskog. Bio je podeljen u nekoliko tematskih poglavlja, u svakome poglavlju bile su ilustracije pojmova povezanih sa tom temom i njihovi nazivi na engleskom i srpskohrvatskom. I jedno poglavlje zvalo se
Leisure, i prevod je tumačio:
Dokolica. Ja pojma nisam imao šta to znači, niti sam ikako mogao da shvatim ni uz pomoć ilustracija i pojmova (
piknik, pecanje, televizija i sl.). [osmeh] Stvarno, otkud dete zna šta je
dokolica? Koliko je to česta i živa reč? Kad je pa to upotrebimo u govoru? Znao sam, naravno, šta znači
biti dokon, i taj izraz je i te kako živ bio u jeziku moje sredine, ali za
dokolicu nikada nisam bio čuo dotad.
I onda sam pitao roditelje šta to znači. Pazite sad — ni mama nije znala! [osmeh] Tata je, valjda, znao, ali kako je on to meni objasnio, i nisam baš nešto skontao šta je hteo reći. Tek kasnije naučio sam šta, zapravo, tačno znači
dokolica. I znate li gde sam se jedino i sretao s tom rečju? Upravo u rečnicima i udžbenicima engleskog, gde uz
leisure ili
idleness stoji taj nemušti prevod,
dokolica.
Čemu nas uči ova priča? Uči nas tome da svakako nije problem u deci niti u jeziku, nego je problem očigledno u tim ljudima, koji pišu rečnike i udžbenike, i članke u dnevnoj štampi, i koji
leisure prevode kao —
dokolica. Pobogu, zar se ne može upotrebiti neki savremeniji, češći, poznatiji izraz? Zašto uvek kopamo po nekim arhaičnim, knjiškim,
oh-tako-učenim rečima i prevedenicama, pa se onda zgranjavamo kada nas deca ne razumeju? Pa naravno da ne razumeju. I nije problem u njima — oni i te kako imaju veliki fond reči, nisu glupi, nisu zaostali i nisu mutavi. Problem je u onima kojima
taj fond reči baš i ne odgovara zato što se, zaboga, umesto tako lepe, učene i nadasve „stare dobre srpske“ reči
dokolica, u njemu nalazi jedno tako svakodnevno, revolucionarno, pa još i englesko —
kuliranje.
O ovome sam pisao isto i na ODF-u. Ne verujem niti slova u te alarmantne novinske članke o tome kako nam se deca danas, kao bajagi, sporazumevaju s dvestotinjak reči, kako ne umeju da se izraze, kako ne znaju da govore i sl. Nije tačno. Desetogodišnjaci danas komuniciraju s barem dvostruko većim fondom reči i izraza nego što sam, recimo, ja imao s deset godina. Ja sam, pobogu, odrástao u jednoj pasivnoj i zatvorenoj sredini, s jednim televizijskim kanalom, kesicom klikera kao glavnom igračkom, i u krugu od dvjesto metara oko kuće. A oni danas imaju ceo svet pred sobom — sa internetom s kojim su od malih nogu, s takvom količinom informacija koja im je dostupna, sa engleskim kao maltene drugim maternjim jezikom — oni su, naravno, strašno pametniji i elokventniji nego što smo mi u njihovim godinama bili! Problem je samo u tome što ti profesori i „stručnjaci“ ne žele da prihvate i prepoznaju tu njihovu vrstu elokventnosti, jer to je „žargon“, „jezik ulice“, „kvarenje jezika“ i ne računa se u njihove „fondove“ reči i u „prave“ komunikativne sposobnosti. Jer ako ne znaš šta su
dokolica,
predodžba, i slične „stare dobre“ reči, ti ne umeš da komuniciraš. Ti „kvariš“ jezik. Ti govoriš
anglosrpski. A zapravo smo mi ti koji gubimo tok s jezikom, jer ne znamo te njihove nove izraze i reči, a ne oni što se, sasvim normalno, ne sporazumevaju rečnikom svoje babe i prababe.
Taj naopak elitistički i hist(e)ricistički odnos prema jeziku — ako ne govoriš kao Milovan Vidaković, ti si nepismen — to zaista ne mogu da shvatim. Ti profesori treba da liječe svoje komplekse na nekom drugom mestu, a ne da još i sputavaju decu kojoj predaju. [osmeh] „Pravi jezik“ je ono što ja kažem, i ako ne govoriš kako ti propišem, dobićeš jedinicu. Ako slučajno vidim neki anglicizam u pismenom radu, pozdravi se sa prelaznom ocenom. Ako ne govoriš „pravilan“, lepi i učeni slavenosrpski, ti si „kvariša“ jezika i nemaš komunikativnih sposobnosti; kako te nije samo sram, sporazumevaš se sa svega dvjesto-tristo od toliko naših starih i lepih reči? Moraš graditi „fond“ reči tako što ćeš se zatvoriti i onemogućiti svaku komunikaciju sa spoljnim svetom, a ù šake uzeti Vidakovića i Steriju, ili tamo u lijepoj našoj Šenou na primer, pa da vidiš kako se to nekada stvarno lepo „filosofski“ i „stihoklepački“ govorilo. Pa će ti biti jasno zašto se kaže „Sedeći Bik“ i „zrakoplov“, a zašto je to što ti, dečko, govoriš — „kvarenje“ jezika i bezvredno smeće.
Ne znam, tu je po meni nešto opasno poremećeno, i neko tu nije čist.