Аутор тема: егзофоричка и ендофоричка употреба заменица  (Прочитано 3943 пута)

0 корисника и 1 гост прегледају ову тему.

Ван мреже nemanja

  • Члан
  • ***
  • Поруке: 77
  • Говорим: engleski, norveški
  • Родно место: Veliko Gradište
    • Српски ми је матерњи језик
У чему је разлика између егзофоричке и ендофоричке употребе заменица?

Ван мреже Esquivalience

  • Млађи члан
  • **
  • Поруке: 58
  • Говорим: English
    • Српски ми је матерњи језик
U kom smislu u čemu je razlika? :D Da li pitaš šta uopšte znače pojmovi egzoforička upotreba zamenica i endoforička upotreba zamenica ili razumeš već šta su egzoforička i endoforična upotreba, pa pitaš ima li nekih razlika u tome koje će se zamenice kada kako upotrebiti (npr. zamenice za 1. i 2. lice se upotrebljavaju samo egzoforički)?

Ван мреже nemanja

  • Члан
  • ***
  • Поруке: 77
  • Говорим: engleski, norveški
  • Родно место: Veliko Gradište
    • Српски ми је матерњи језик
Blage veze nemam ni šta znače ta dva pojma, niti u čemu je razlika među njima.  [neznam]

Ван мреже Esquivalience

  • Млађи члан
  • **
  • Поруке: 58
  • Говорим: English
    • Српски ми је матерњи језик
Ok, probaću da budem koncizan (ali mi neće uspeti).

     Zamenice su reči koje imaju svoja značenja (prisvojne kazuju neku posesivnost, zamenica za prvo lice jednine ukazuje na govornika i sl.), ali one svoj pravi „smisao” dobijaju tek kada znamo na koje pojmove ukazuju, na koje pojmove upućuju. Istu karakteristiku imaju i neki prilozi (ovde, tamo). Rečenice Ova ti treba, Taj jeste ovde, ali ovaj nije, Ovde dođi i sl. — mi razumemo gramatički, ali komunikativno nam nešto fali. Ne znamo na koje pojmove upućuju zamenice ovaj i taj i prilog ovde. Reč plaža jednostavno znači plaža, ali ove reči se „napune” značenjem tek kad saznamo na koje pojmove upućuju, na šta se odnose, na šta pokazuju. U gramatici se to upućivanje, to pokazivanje, zove deiksa, a ove reči zovu se deiktičke ili upućivačke reči.

     Postoje dve vrste deikse: spoljašnja (egzofora) i unutrašnja (endofora). Egzofora je upućivanje na pojmove iz stvarnog sveta (pravo pokazivanje, često praćeno fizičkim gestovima pokazivanja), a endofora na pojmove iz teksta (govora).

     Egzofora:
     (U sobi su Marko i Ivan, i još četvoro ljudi.)
     Marko (sobi): — Ko od vas je najstariji?
     Ivan (Marku): Ona. (Pokazuje na jednu osobu u sobi.)
     […]
     Ivan (Marku): — Dodaj mi to.
     Zamenice vi, ona, ja i to ovde ne upućuju ni na šta u tekstu (ni na šta prethodno rečeno u govoru), već na sagovornike, učesnike u komunikaciji/interakciji, drugim rečima: na bića ili pojmove iz stvarnog sveta.

     Endofora:
     Moja baba je još živa. Ona mi uvek daje novac kad odem kod nje.
     Zamenica on (u ženskom rodu) ovde ne upućuje na stvarni svet, tj. da bismo saznali koja „ona”, odn. kod koje „nje”, ne treba da gledamo u spoljašnji svet (izvan razgovora), ne treba da okrenemo glavu da bismo videli, već samo da se setimo prethodno izrečenog u tekstu (govoru). Tako vidimo da je ta ona govornikova baba.

     Još jedan primer (egzofora boldovana, a endofora podvučena):
     Imam jednog profesora u školi koji me mrzi. On uvek misli da je najpametniji i ne pita nikog za mišljenje. Ali reći ću ti ovo: niko ga ne poštuje.
     Ovo ovo se odnosi na nešto što će tek biti rečeno u tekstu (govoru), pa je zato endofora.
     Pošto ja, ti, mi i vi uvek upućuju na govornike i sagovornike, te zamenice se uvek upotrebljavaju egzoforički, ali zamenica za treće lice može ukazivati i na nešto iz teksta (govora) i na biće/pojam iz okoline.

     Nisu sve zamenice deiktičke (upotrebljene endoforički ili egzoforički). Zamenice ko ili niko, na primer, ne upućuju ni na šta, već samo ostavljaju prazno mesto, pitaju ko treba da ga popuni, odn. ukazuju na odsustvo.
     Pored zamenica i priloga, deiktički se upotrebljavaju i pokazne rečce evo, eto, eno, a za deiksu su važni i lični glagolski oblici (iako ih ne smatramo upućivačkim rečima) zato što nose informacije o licu (vidim znači da ja vidim, ukazuje na govornika).
     Ako endofora ukazuje na nešto prethodno rečeno u tekstu ili govoru, onda se naziva anafora (ne mešati sa stilskom figurom anaforom, to je potpuno deseto), a ako ukazuje na nešto što tek sledi u tekstu (Reći ću ti ovo: niko ga ne poštuje), onda se naziva katafora.

Ima o tome mnogo toga da se priča. Ako te baš interesuje, mogu da ti pošaljem razne neke tekstove o tome. [da]
P. S. Ne ide mi to toliko u morfologiju. Možda bi trebalo da neko premesti u sintaksu. Mislim, nije baš ni sintaksa, ali…
« Последња измена: 28. 01. 2018. у 02.09 Esquivalience »

Ван мреже nemanja

  • Члан
  • ***
  • Поруке: 77
  • Говорим: engleski, norveški
  • Родно место: Veliko Gradište
    • Српски ми је матерњи језик
Hvala puno, care. :D 

Ван мреже Esquivalience

  • Млађи члан
  • **
  • Поруке: 58
  • Говорим: English
    • Српски ми је матерњи језик
No problem.

Тагови: