Jutros sam nešto razmišljao o konstrukcijama
evo sam, evo je, evo smo, evo su, koje su naravno nestandardne, ali često se javljaju u govoru, verovatno kao regionalizmi. Ako jesu regionalizmi, ne umem tačno da im odredim granice; zasigurno znam da se javljaju u Smederevu, koje pripada smederevsko-vršačkom dijalektu, ali čuju se i dalje na jug i zapad.
Možda izmišljam toplu vodu (a možda i lupetam), ali evo moje teorije porekla ovih konstrukcija. Standardno, rečca
evo (kao i
eno, eto) koristi se uz genitiv:
evo me ili
evo čoveka;
HJP navodi njeno staroslovensko poreklo, što se vidi i npr. u ruskom
вот меня. Čisto gramatički, ta konstrukcija nema neku unutrašnju logiku, niti paralelu sa bilo kojom drugom (koje mogu da se setim); to je prosto
tako.
Jednim delom, po lažnoj analogiji sa pokaznim zamenicama
ovo, ono, to, javlja se konstrukcija
evo/eno/eto su devojke ~
ovo/ono/to su devojke, čime se konstrukcija "uvodi u sistem";
evo/eno/eto se reanalizira kao nekakav emfatički oblik ovih zamenica. Možda drugim delom, procesu je doprineo gubitak padeža u jugoistočnim govorima:
evo devojakâ >
evo devojkeNOM >
evo su devojke.
Međutim, čak ni u govorima koji koriste ovu konstrukciju, proces nije dovršen: u trećem licu jednine zadržava se klitički oblik genitiva lične zamenice, a ne pomoćni glagol. Dakle, imamo
Evo ga Milutin, a ne *
Evo je Milutin (niti naravno
Evo Milutina); tako i u ženskom rodu, (mada je u oba slučaja oblik
je).
Naravno, umesto
evo i
eno javljaju se i regionalni oblici
eve i
ene:
Ene gi Milutin.
To je, dakle, samo moje nagađanje kako su nastali ovi oblici (a interesovanje za njih potiče od jedne davne opklade, ali da ne širim priču). Ako neko zna neki članak na tu temu, rado bih ga pročitao.
Модератор: Ажурирана адреса.