Ne bih ni ja išla šaroliko. Da se razumemo: ja jesam ostavljala razmak iza crtice, jer mislim da mi je to jednostavno najprirodnije bilo, ali da mi je zatrebalo u nekom momentu, maknula bih i tu belinu bez razmišljanja. U principu slažem se s Šomijem, ne bih ja uvodila šareniš, jer ako sve vreme koristiš crtu, onda kad upotrebiš crticu izgleda gadno za oko. Ne to što je upotrebljena crtica, nego nedoslednost. Titl treba da bude što neprimetniji, dakle što jednoličniji, pa stoga se treba pre početka odlučiti kako će se raditi i onda taj sistem slediti do kraja. Ako odlučiš da ti je najbitniji pravopis, i rešiš da pišeš i crtu i prostor, onda teraj tako, pa kad naiđeš na ovakve primere kao što je Šomi naveo, onda radi šta znaš. U ovom slučaju, konkretno, možeš samo boga da moliš da ne pričaju sto na sat i da ćeš imati vremena da taj titl podeliš u dva titla, jer drugog rešenja nema, ako si rešio da ideš by the book.
Druga stvar na koju treba obratiti pažnju jeste da, iako u titl staje 34 znaka, iako možeš kao što je Šomi uradio, da reči govornika br. 2 staviš u nastavak, ipak se treba truditi ne nabijati bez potrebe titlove jer je oku prijatnije i neprimetnije se i lakše čita titl koji je pun vazduha nego titl koji je nabijen ko glina. Ja sam se barem uvek trudila da prevod bude sažet s kraćim rečima kako ne bi zauzimao baš svih 34 slovnih mesta (vremenom razvijaš sposobnost da ti prirodno padaju na pamet kraće reči) tako da svaki govornik dobije po jedan ceo red. Čak i kad je dijalog kratak, bolje je da svaki govornik ide u poseban red, jer je tako preglednije i jasnije ko šta govori.
Ja ne znam kakve mogućnosti sad postoje, ali ako bih sad prevodila i pod uslovom da postoji mogućnost sabijanja slova u istom redu, meni bi to bila alatka of the choice, i obilato bih je koristila, kao što je koristim u Korelu. Sabiti za tri, četiri jedinice red uopšte se ne primećuje, a rešava ti problem u 99% slučaja. Onda bi mi stala i crta (i to m, jer ako je već pišem, ja volim dugu, da se vidi da je crta, n crta mi, iskreno, ne izgleda ništa duža od crtice, na prvi pogled) i belina i sve što ide i treba.
Postoje razni drugi trikovi za situacije o kojima sad pričamo. Može se, npr. ipak podeliti titl u dva reda, što opet zavisi od toga koliko brzo pričaju, ima li teksta iza spornih titlova ili ne, ako ima, koliko, pa onda pustiti malo da uđu u sledeći kadar, jer ne smeta ako titl ostane na ekranu kad likovi zaćute, a scena i dalje teče, samo se možda kadar promeni. Ako se čak ni kadar ne promeni, bez problema se može to uraditi.
Prevođenje filmova zahteva mnogo više od pukog poznavanja jezika, kako onog s kojeg prevodiš, tako i onog na koji prevodiš. Postoji još mali milion stvari za koje čovek jednostavno ili ima smisla ili nema. Kao simultano ili konsekutivno prevođenje: za te stvari, poznavanje oba jezika samo je 50% završenog posla. Drugih 50% zavisi od sposobnosti koje jednostavno ili imaš ilii nemaš. Ne može svako da govori i sluša u isto vreme. Probajte to da radite na samo jednom jeziku, i videćete da nije nimalo lako (Uključite Dnevnik, slušajte spikera i ponavljajte za njim. Koliko ćete ponoviti pre nego što se totalno pogubite?).
Jednom prilikom, jedna moja drugarica, koja je sad inače prevodilac knjiga i bavi se aktivno time već godinama, poželela je da se time bavi, pa sam je ja odvela na moju TV i dali su joj jednu epizodu neke serije, da proba. Prevod je bio ok, ali sve drugo jednostavno nije valjalo. Titlovi su bili predugački, rečenice predugačke, prevodila je čak i stvari koje se jednostavno ne prevode u titlovima (uzdasi, uzvici, i sl. takve stvari jednostavno nema potrebe prevoditi jer se razume, a samo zauzimaju mesto u titlu)… Jednostavno, videlo se od samog početka da je prevod prevod knjige, ne filma. Kad bih joj rekla da neku rečenicu smanji, jednostavno nije umela. Na kraju je odustala, i eto sad se bavi onim što joj leži: knjigama.