Ali ja sam imao u vidu razlike između meksičkog i poluostrvskog španskog, koje su po meni kudikamo veće nego razlike između srpskog i hrvatskog. Možda sam se, međutim, malo nespretno izrazio - nisam mislio da se samo iz političkih razloga Milanov dijalekat zove španskim a da je u stvari nešto drugo, nego da treba imati u vidu da bi se u drugim političkim okolnostima taj dijalekat mogao čak i ne zvati španskim - preko toga što već nije standardni španski.
Ja ne znam koliko si ti upućen u španski jezik, ali imaš potpuno pogrešnu predstavu. Hispanoparlanti, za razliku od nas ovde na Balkanu, ne pate od nacionalizacije jednog te istog jezika, i svi koji ga govore kao maternji jezik, bilo u Evropi, bilo u Aziji, bilo u Americi, zovu ga jednim imenom, i zamisli to NIJE španski, nego KASTILJANSKI
. Dalje, Miljan ne govori nikakvim dijalektom nego standardim jezikom koji se govori u Americi, a potom i u Meksiku, jer s obzirom na rasprostranjenost i raznovrsnost jezika španski, tj. kako ga sami govornici zovu, kastiljanski, za standard ne uzima govor jednog područja, a bogami ni zemlje (pa samo u Španiji postoji takvo šarenilo dijalekata, akcenata i sl., da bi samo Španija mogla da izdvoji jedno barem desetak novih jezika, da hoće, ali fala bogu, takve budalaštine im ne padaju na pamet).
Dalje, standardni kastiljanski jezik uređuje i beleži Španska kraljevska akademija, u tesnoj saradnji sa jezičkim akademijama svih ostalih zemalja gde se govori španski, što znači da se u taj "standardni" španski ubrajaju ne samo semantičke, gramatičke i pravopisne specifičnosti vezane za jezik koji se govori u Španiji, nego i sve specifičnosti karakteristične za jezik u Americi ili na Filipinima. Evo
ovde imaš nešto više o samoj organizaciji i istorijatu RAE (Real Academia Española) i njenim saradnicama. Članak sam ja prevela sa španske njiki, tako da se informacije mogu smatrati tačnima.
Dakle, reći da je jezik koji se govori u Meksiku ili bilo kojoj drugoj zemlji gde je španski maternji jezik dijalekat španskog jednostavno nije istina. Takođe, praviti paralelu sa jezičkim ludilom izazvanim nacionalističkim ludilima devedesetih koje se desilo na našim prostorima sa stanjem u španskom jeziku u najmanju ruku je neprimereno i potpuno neodgovarajuće, jer jednostavno takva paralela ne postoji. Štaviše, mogli bismo mi da se ugledamo malo na njih. Oni, za razliku od nas ovde na Balkanu, ni u jednom trenutku nisu ni pomislili da govore nekim drugim jezikom do kastiljanskim, i apsolutno im ne smeta što se jezik koji nazivaju maternjim zove po jednoj od autonomnih provincija, a nekad i kraljevina Španije. Za razliku od nas, oni svoju istoriju prihvataju takva kakva je i ne pokušavaju da je falsifikuju ili izbrišu samo da bi prekinuli svaku vezu sa nekadašnjom metropolom. Ima političkih munja, svakako, npr. 12. oktobar, dan kad je Kolumbo otkrio Ameriku, i koji se slavi i Španiji kao Dan hispanstva, a u Americi kao Dan rase (Dia de la Raza), mnogi u Americi smatraju najcrnjim danom u istoriji kontinenta, ali svakako te političke munje nikad ne prelaze granicu politike i pogotovu se ne trpaju u jezička pitanja, pogotovu ne u takvoj meri u kakvoj je to učinjeno na ovim našim prostorima.