Акценат није свуда исти (лево је презент, десно аорист):
демо̀нстрӣра̄ : де̏монстрӣра̄
по̀куша̄ : по̏куша̄
ство̏рӣ се : ство̏рӣ се
за̀ле̄пӣ : за̏ле̄пӣ
Mhm, iako su u mom dijalektu postakcenatske dužine potpuno očuvane, meni ove na poslednjem slogu u aoristu deluju potpuno strano.
Tako u svim licima aorista, osim trećeg množine (
pòkušašē).
2. Презент (као и перфект) jе уобичаjен за приповедање у савременом српском док аорист ниjе.
Pa rekao bih da jeste uobičajen (ili da upotrebim litotu, nije neuobičajen), pogotovo u kraćim pričama ovog tipa. Primetite da imamo jednu instancu aorista (
Odjednom majstor poče) u ovom tekstu; ovde je ubačena da potcrta preokret, tj. iznenadnost radnje. Što kaže Džo, iz konteksta je verovatnije je da je ostalo prezent, ali moguće je i drugačije čitanje.