A od koga, Joe, tačno očekuješ odgovor na to pitanje iz istorije jezika? Svakako si čitao neke studije o tome kad i zašto se koja glasovna promena javila, mada se nešto i ne sećam preciznih objašnjenja (osim očitih – zbog „lakšeg izgovora“ i u „davnoj prošlosti“), a još manje zašto je zahvatila samo instrumental, a ne i nominativ množine i prisvojni pridev. To da se javlja i u nominativu množine u primerima kejovi i sprejovi, istina, piše kod Stanojčića a verovatno i kod Stevanovića, da sad ne tražim, ali mi to više liči na pretpostavku gramatičara da bi po logici stvari trebalo da se i tu javlja nego na realno jezičko stanje, koje ipak pokazuje da je mnogo veći broj jednosložnih imenica kod kojih disimilacije u nom. mn. nema, pa neće biti da su sve one izuzeci od pravila, nego da je propisivanje disimilacije i u tom padežu zapravo pokušaj nametanja pravila.
Ako si pak mislio da disimilacija nije odgovor na pitanje u vezi s princem, svakako da nije jer se tu i ne javlja, nju sam pomenula zbog ježeva u Dujinom postu. Odgovor na pitanje zašto je princEm, a ne princOm već si dao, a svakako da i oblik množine prinčevi (ne „princovi“) i prisvojni pridev prinčev (ne „princov“) ukazuju na to.