Српски језички атеље
Српски језички атеље => Граматика => Морфологија => Тему започео: Бруни у 13. 01. 2013. у 12.48
-
Deder, kako? Divljiji mi zvuči [bljak] i sigurna sam da to nije tačno.
Pozitiv: Divlji, divlja, divlje
Komparativ: ?
Sperlativ: ?
-
RJN kaže divalj, divljiji, najdivljiji. Moje jezičko osećanje se slaže.
-
И моје, али да је одвратно — одвратно је.
-
Ја сам мислио да долази до померања нагласка, као у вру̑ћ(ӣ)-вру̏ћӣ-најврући. Дивљији ми звучи као *врућији.
-
Али овде је акценат већ кратак (дѝвљӣ). У комп. би евентуално било ди̏вљӣ.
-
Do prije dvije minute nisam znao da postoji divalj.
-
Usput, HJP uopće ne navodi komparaciju (http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f1dvWxk%3D&keyword=divlji) - vjerojatno jer se taj pridjev u suvremenom jeziku koristi samo u određenom obliku, a ta grupa pridjeva (odnosni pridjevi) nema komparaciju osim ponekad u prenesenom značenju.
Модератор: Ажурирана адреса.
-
А по чему је ово односни придев??
-
А по чему је ово односни придев??
Ja ga kapiram tako: nešto ili jeste ili nikako nije divlje (izuzev neku figurativnu upotrebu), ne bi moglo biti u većoj ili manjoj mjeri divlje, pa komparacija u pravom smislu nema smisla. Ovo vrijedi za sve odnosne pridjeve.
-
Мало си испустио из вида да односни придеви немају неодређени вид (овде: диваљ)…
-
Ja ga kapiram tako: nešto ili jeste ili nikako nije divlje (izuzev neku figurativnu upotrebu), ne bi moglo biti u većoj ili manjoj mjeri divlje, pa komparacija u pravom smislu nema smisla. Ovo vrijedi za sve odnosne pridjeve.
Прво, слично можеш да кажеш за скоро сваки придев ако тако кренеш. Да, тип животиње је дивља/домаћа и она не може да буде дивљија, али то је само терминологизован описни придев.
Друго, главни критеријум за значење придева (описно, односно, градивно, временско) јест управо — значење. Овде парафраза није ’који се односи на дивљину’, тако да је ствар беспредметна. Граматичке одлике су последица значења и нису једнозначан критеријум.
-
Дивљији ми звучи као *врућији.
I meni. Zar to divalj nije npr. određeni ili neodređeni vid, a divlji da bude onda ono drugo? (ne razumem se koji bi bio koji).
-
Дивљији ми звучи као *врућији.
I meni. Zar to divalj nije npr. određeni ili neodređeni vid, a divlji da bude onda ono drugo? (ne razumem se koji bi bio koji).
Pa slažem se da divljiji ne zvuči lepo s tom gomilom palatala u nizu, ali oblik je sasvim regularan, i ne nalazim ga naročito neobičnim.
Divalj jeste neodređeni vid. Savet za pamćenje: stavi pridev u predikat:
Taj čovek je divalj.
Pošto se u toj rečenici prvi put saopštava kakav je čovek, to znači da to pre nije bilo određeno, dakle vid je neodređen.
-
Da, ali isto se može kazati: Taj čovek je divlji. On je divlji čovek. Dobri i dobar? Šta je šta? Taj čovek je dobar. On je dobar čovek. A tu su i drugi rodovi, padeži, koji se ne razlikuju. Od divljeg čoveka… Isto je i od divlji i od divalj.
-
Da, ali isto se može kazati: Taj čovek je divlji.
Pa, ne baš. Meni to ne zvuči gramatično. Neki pridevi nemaju neodređeni vid, ali divlji/divalj je običan par.
On je divlji čovek. Dobri i dobar? Šta je šta? Taj čovek je dobar. On je dobar čovek. A tu su i drugi rodovi, padeži, koji se ne razlikuju. Od divljeg čoveka… Isto je i od divlji i od divalj.
Stavi samo pridev u predikat: On je dobar.. Dakle, dobar je neodređen vid.
U drugim padežima i rodovima ima razlike. Ona je često samo u postakcenatskoj dužini, koja je u mnogim dijalektima izgubljena, ili tipu naglaska. Paradigma od dobar (neodređeni vid) glasi:
N döbar
G dòbra
D dòbru
A dòbra
V döbar
I dòbri:m
L o dòbru
Zvuči malo arhaično, ali još uvek je u životu.
-
Da, ali u savremenom jeziku se neodređeni vid konzistentno upotrebljava još samo u funkciji predikativa i samo u obliku nominativa. U ostalim kontekstima se takođe mogu sresti samo oblici nominativa neodređenog vida.
-
Da, ali u savremenom jeziku se neodređeni vid konzistentno upotrebljava još samo u funkciji predikativa i samo u obliku nominativa. U ostalim kontekstima se takođe mogu sresti samo oblici nominativa neodređenog vida.
Baš tako. I to odavno. Neodređeni vid je praktično mrtav u srpskom, i to poodavno. Postavlja se pitanje, čemu onda uopšte? Što ga uopšte i dalje koristimo?
-
Pa nije mrtav, naprotiv. Mrtav je samo u kosim padežima. Niko ne kaže Baš je *dobri ovaj sok!. A pitanje "zašto", kao što i sama znaš, u jeziku nije naročito smisleno. Eto prosto je tako.
-
Ma ja razmišljam naglas… :P
-
Идентификација одређеног вида с придевском променом (-ог, -ом) и неодређеног с именичком (-а, -у) није најисправнија. Још је код Вука је жу́то̄г неодређени вид. Ја мислим да је акценат, где има дистинктивну функцију, данас једини маркер (осим номинатива у предикативу) неодређеног вида. Штавише, мислим да се, изузев терминолошких синтагми, неодређени вид употребљава мнооого чешће. Данас већина људи нема проблем да каже — О ком човеку говориш? — О оном мла́дом.
-
HJP se slaže s mojim jezičkim osjećanjem: „neodr. dìvalj rij. zast. neob.“ Šestotomnik ima zasebnu odrednicu, ali odmah spominje da je češći određeni vid. U jednotomniku nije samo češći nego se „obično“ koristi.
-
Идентификација одређеног вида с придевском променом (-ог, -ом) и неодређеног с именичком (-а, -у) није најисправнија. Још је код Вука је жу́то̄г неодређени вид. Ја мислим да је акценат, где има дистинктивну функцију, данас једини маркер (осим номинатива у предикативу) неодређеног вида.
Hvala Džo; osetim da sam nešto propustio, a zapravo sam identifikovao neodređeni vid sa imeničkom deklinacijom. U mom dijalektu je potpuno očuvana akcenatska distinkcija koju spominješ, mada upotreba nije uvek dosledna.
-
То раде и скоро све граматике. Треба истражити кад се увукла та генерализација. Данас је свакако нетачна. Што нема морфолошког неодр. вида, не значи да нема других језичких средстава и значења.
-
Идентификација одређеног вида с придевском променом (-ог, -ом) и неодређеног с именичком (-а, -у) није најисправнија. Још је код Вука је жу́то̄г неодређени вид. Ја мислим да је акценат, где има дистинктивну функцију, данас једини маркер (осим номинатива у предикативу) неодређеног вида. Штавише, мислим да се, изузев терминолошких синтагми, неодређени вид употребљава мнооого чешће. Данас већина људи нема проблем да каже — О ком човеку говориш? — О оном мла́дом.
Dobro, možda gledano akcenatski nisu nestali svi padeški oblici neodređenog vida, ali je nestala distinkcija između određenog i neodređenog u padežima. Možda bi se mogla naći još tek u pokojem primeru, i to onim gde je razlika praktično leksikalizovana.
-
HJP se slaže s mojim jezičkim osjećanjem: „neodr. dìvalj rij. zast. neob.“ Šestotomnik ima zasebnu odrednicu, ali odmah spominje da je češći određeni vid. U jednotomniku nije samo češći nego se „obično“ koristi.
Možda je tako u zapadnim krajevima, meni, kao i Duji (ali i on je iz Bosne?), On je divlji i sl. zvuči negramatično (dok mi, s druge strane, On je velik, npr., zvuči arhaično/dijalekatski).