Ne bih tretirala ime hamburgera kao lično ime, ma po kome da ga je dobio (kao što ni mercedes ne pišemo velikim slovom premda je i to ime proizvoda nastalo prema ličnom imenu) već bih uvek napisala kako neko jede big mek, a tako piše i u većini lektorisanih časopisa ili knjiga, što nije zanemarljivo – kad su pravopisne odredbe dvosmislene, takva pitanja se najčešće rešavaju u praksi, pa to pravopisci posle mnogo godina samo potvrde.
No ovde se vodi načelna rasprava o tome šta bismo radili ako se iz nekog razloga insistira na zaštićenom iliti patentiranom imenu proizvoda. To zapravo podrazumeva da ga pišemo kao što to čini i proizvođač, što bi bilo Big Mac, ili Big Mek ako su to ime uopšte u jelovniku napisali i na srpskom. Isti je princip kao sa akva vivom ili jafa keksom, mi ćemo je pisati tako, ali će proizvođači svakako pozvati ljude na promociju nove Aqua Vive ili Jaffa cakesa jer su upravo to zaštićena imena proizvoda, jedno sa oba velika slova, drugo samo sa jednim iako je na engleskom, a tačkom 72 to im je posredno i dopušteno, premda ne zato što proizvođači nešto mare za pravopisne odredbe, nego da bi se sami pravopisci ogradili od toga što se standard i praksa u tom pogledu i ne poklapaju. To se ne odnosi samo na nazive na stranom jeziku – na magazinu i svim reklamama za njega piše Politikin Zabavnik, i to je zaštićeno ime časopisa, bez obzira na to što u pravopisnom rečniku stoji Politikin zabavnik. I šta sad: pišete članak o Politikinom zabavniku jer je tako ispravno, a u uglu vam je reklama za Politikin Zabavnik jer mu je to zaštićeno ime?
Teško da će rasprave zasnovane na logičnom tumačenju pravopisnih odredaba biti plodotvorne ako su same odredbe dvosmislene ili protivrečne. Volela bih da je i meni P10 savršeno jasan kao što je Bruni, ali nije, i često je neophodno da čovek sam preseče i odluči hoće li koristiti odredbu po kojoj stoji da je nešto belo, ili će se povesti za primerom iz rečnika u kome je to u stvari crno, ili će pokušati da pronađe neki smisao u šarenim primerima rasutim po tekstu.