Kad bi jezik bio sasvim mehanički i dosledan, gde (i ovde, onde, tu, negde, nigde, igde, svugde, gdegde, gde god) bi bilo mesto, kamo (ovamo, onamo, tamo, nikamo…) bi bilo odredište, a kuda (ovuda…) bi bilo putanja:
"Kuda smo sve prošli!" - ovde se ne može izjednačiti ni sa gde ni sa kamo.
Ali jezik nije mehanički ni dosledan, pa neke od ovih reči asimetrično preuzimaju značenja drugih, a neke se pomalo i napuštaju. Kao što npr. često koristimo reči tamo i onamo u značenju onde (ali ne u značenju tu), tako i prihvatamo za normalno da kuda može govoriti o odredištu umesto neomiljenog kamo, iako recimo ovuda i tuda ne mogu značiti odredišta.