Da, kad bi država imala jezičku politiku, pa rekla: „zvanični jezik ove države je taj i taj, ergo država se mora postarati i za njegovu standardizaciju u javnoj upotrebi, pa će se angažirati u jezičko planiranje“, i onda država, kao što, evo, uređuje konzumaciju duvana, tako uređuje i standardni jezik, jezik u javnoj upotrebi, jezik u službenoj upotrebi itd.
I to je tako u nekim zemljama. Ali ne i kod nas, valjda po tradiciji. Jezik se kod nas nekako svrstava u kulturnu sferu, dakle ima neku vrstu autonomije u odnosu na državne stvari. Možda su prilike kod nas naprosto specifičnije, ne znam. Pre svega, naš jezik se govori u više od jedne države i standardizuje za potrebe čitave jezičke zajednice. Kada bi država (Srbija, u ovom slučaju) imala takvu jezičku politiku, Pravopis bi važio samo u njoj i standardni jezik bi bio — standardni jezik samo države Srbije.
Možda su i te prilike — koje nisu od juče već postoje otkako se normira naš srpskohrvatski jezik, bilo u svojoj ukupnosti bilo u nekoj od svojih varijanata — iznjedrile specifičan položaj jezika u našoj kulturi. Ja, iskreno, mislim da je i bolje što je tako, nego da se Veliki Brat meša i u jezička i književna pitanja.