Да ли се под "језичка порука" подразумевају пописи пореских обвезника? Колико се сећам, тако је настало писмо — да би се знало ко колико треба да плати дажбина.
Jeste. Različita pisma su nastala na različitim mestima (u različitim civilizacijama) u različita vremena. Ali uglavnom jest svugde presudan bio razvoj ekonomije (pa uz to i poreskog sistema ili sudstva i sl.). Pa kad se videlo da se tako mogu beležiti i druge informacije, onda su uz brojeve i slične stvari ljudi počeli beležiti i jezičke poruke.
Овај, не бих рекао да нам је говорење урођено. И језик са мора учити (претпостављам да говорење подразумева знање језика). Негде сам прочитао да се способност учења језика губи после 12. године. Дакле, учи се, не рађамо се са знањем артикулисања гласова.
Naprotiv, rađamo se s tim znanjem. Bebe počinju da artikulišu glasove već oko drugog meseca života. Do osmog meseca, već umeju da produkuju bilo koji glas bilo koga jezika na svetu. [osmeh] To se zove faza bablinga, i to je ono kada bebe igrajući se nešto same sa sobom pričaju, guguću, brbljaju, a roditelji pojma nemaju šta to znači. [mig] U stvari, bebe tako isprobavaju i uvežbavaju svoj govorni aparat. I tako negde do desetog meseca testiraju „odgovor“ sredine na to svoje blebetanje, i onda prosto izbace iz bablinga skoro sve one glasove i slogove koji nisu naišli na odgovor u sredini, tj. sve ono što nisu čule u povratnoj reakciji od roditelja, bake i deke, starije braće i sestara i sl.; a zadrže one glasove koji su u upotrebi u toj sredini, tj. već tad počinju da usvajaju taj jedan konkretan maternji jezik svoje sredine.
Maternji jezik se ne uči; njega deca
usvajaju, a ne uče. Tu leži velika razlika. Pretpostavka je da nam je znanje jezika urođeno, dakle deca već imaju sve preduslove za usvajanje jezika. Onda samo, s tim znanjem, isprobavaju odgovor sredine, pa tako odbace sve ono čega nema u tome jednom konkretnom jeziku njihove sredine, a usvoje ono što jeste tu. Jer, svi ljudski jezici imaju jako sličnu strukturu. Varijacije koje postoje između različitih jezika zapravo su minimalne, sve osciluju u malom, bliskom prostoru oko jedne iste ose. Beba se rađa sa tim opštim znanjem o jeziku, dakle sa tim svim oscilacijama tu negde u njenom mozgu, a onda samo izvrši selekciju u skladu s odgovorom sredine — „aha, ovo može, a ovo ne može“. Zato beba može usvojiti bilo koji jezik — rodi se u Jugoslaviji, recimo, a ti je onda prebaciš na Kubu: usvojiće španski kao maternji jezik, sve kao da je i rođena tamo. Jer beba ima urođenu sposobnost da nauči bilo koji ljudski jezik. Ali ako već izvrši tu selekciju, ako već adaptira tu svoju sposobnost na jedan konkretan maternji jezik; npr. ova beba s Kube ako je u 15. godini vratiš ovamo; onda je već kasno — sada je njoj srpskohrvatski strani jezik koji mora učiti, i za koji ona više nema tu prirodnu sposobnost da ga savlada maltene bez ikakvog truda, kao što to rade bebe. Dete u roku od svega dve-tri godine usvoji maternji jezik. Gde se još bilo koji jezik, ako pretpostavimo da beba
uči jezik sredine tako kao što odrasli ljudi uče strane jezike, može tako dobro naučiti za tako kratko vreme? Može jedino otud što beba ima
urođenu sposobnost za usvajanje jezika.
To što se mogućnost za usvajanje jezika izgubi nakon određenog starosnog praga upravo je jedan od najjačih dokaza za to da je znanje jezika urođeno. Da se jezik uči, kao što se recimo pisanje uči, onda bi se mogao naučiti bilo kad u životu — kao što se i nepismena baba od šezdeset godina u šezdeset prvoj može opismeniti. [osmeh] Ali nije tako — mozak deteta, u kojem se nalazi to urođeno znanje jezika, s vremenom gubi neurone. Negde do 12. godine, u našem mozgu je već višestruko manje neurona nego što je bilo odmah po rođenju. S njima se, dakle, izgubi i to urođeno znanje jezika. Jedino ako je znanje jezika urođeno, dakle, možemo objasniti zašto deca nakon negde oko 12. godine, ako su celo detinjstvo dotad provela u izolaciji, više ne mogu u potpunosti, ili ne mogu uopšte, usvojiti jezik i kada ih vratiš u ljudsku sredinu. Ne mogu, jer su izgubila te urođene preduslove za usvajanje jezika s kojima su se bila rodila, a koji se jedino aktiviraju onda kada naiđu na jezički odgovor sredine u odgovarajućem vremenskom roku. Ako ne naiđu na odgovor sredine do nekog starosnog praga, onda je već prilika za usvajanje jezika izgubljena. To je, dakle, dokaz za to da je jezička sposobnost urođena ljudima — jer se ona aktivira samo onda kada naiđe na odgovor sredine u odgovarajućoj dobi, a čim je tako, onda mora, dakle, prvo imati
nešto što će se aktivirati na poticaj sredine. Ako se dete drži u potpunoj izolaciji od drugih ljudi do negde oko 12. godine, pa se onda vrati među ljude; tada je poticaj sredine uglavnom uzaludan — možeš se truditi oko tog deteta koliko hoćeš, ono više ne može usvojiti jezik. Da se jezik
uči, moglo bi ga i to dete naučiti, kao što može i dalje da nauči razne stvari, bez obzira na to što je bilo u izolaciji dvanaest godina. Ali ta tzv. „divlja deca“, koju su ljudi pronalazili kojekuda odrasle same u šumama nakon starosnog praga za usvajanje jezika (ili, nažalost, držane zatvorene i potpuno izolirane na tavanima i u podrumima kuća od strane svojih umobolnih roditelja), više uglavnom nikako nisu mogla da se nauče jeziku kada su bila vraćena u ljudsku zajednicu, bez obzira na sav trud i rad sa njima.