Ne postoji Jedan Pravi Odgovor. Postoje transkripciona pravila, i postoji uzus kako prilagođavamo i dekliniramo strana imena. I jedno i drugo zavisi od toga
1. Koji je izvorni jezik (npr. iz francuskog prilagođavamo izgovor ali čuvamo mesto akcenta:
Vincent:Vensȁn, dok iz turskog čuvamo zapis ali ne i mesto akcenta, npr.
Türkoğlu:Turkȍglu).
2. Kada smo usvojili naziv (da li se uobičajio ili ne:
Halejeva kometa, Sidnej, Vašington ali
Endi Mari, Sidni Poatje, Denzel Vošington)
3. Da li je u pitanju toponim ili pojam u opštoj upotrebi (
Bokačo ali
ćao ili
kapućino, ma šta rekao Klajn)
4. Faktora slučajnosti (kako se Prvom Prevodiocu zalomilo, pa imamo da je
Total Recall:Totalni opoziv, i ne ispravi ga ni rimejk).
Dakle, ako mene pitate, izgovori
telaVIV ili
hanuKA zvuče hiperkorektno i pretenciozno: srpskog govornika se ne tiče — niti treba — gde pada akcenat u hebrejskom, pa nema svrhe na taj način meriti "korektnost", te insistiranje na neuobičajenom izgovoru meni odiše "ja-znam-bolje-nego-ti" stavom. A to je moj lični utisak, gde nema čvrstih pravila nek radi svako kako ’oće.