Ma i ja pođoh da odgovorim za to nepostojano A (ali me obaveze prekinuše), ali u tvom — kao i u mom nesuđenom — odgovoru nedostaje objašnjenje zašto se u Ug’r i filt’r uopšte javilo nepostojano A u osnovi. Ono je obično nasleđeno iz zajedničkog slovenskog fonda, na mestu gde se istorijski nalazio poluglas (mačak, strelac).
Pa po analogiji sa osnovama u kojima se nalazi poluglas. Njegovo je tipično mesto (odnosno mesto nepostojanog A) zatvoreni slog u završetku osnove, tipa -CьC. Kada smo primali strane reči sličnog fonološkog sastava, onda smo ih analoški i modificirali prema domaćim rečima (to je, inače, česta i obična praksa — uvek se pozajmljenice analoški modificiraju prema domaćim rečima, osim onda kada postanu zaista toliko brojne da prosto nametnu svoju, stranu fonologiju, kao što je to bio slučaj s turcizmima ili danas sa anglicizmima, te se tako odupru uticaju domaćih reči jer postanu same dovoljno „jake“). I osnova
ungar- je, tako, jednostavno bila percepirana kao god i neka slovenska reč, dakle kao
ǫgьr- (s tipičnim -CьC), a to je potom dalo
ug(a)r- s nepostojanim A. Tu se morao umetnuti poluglas, jer je odstup sloga -/gr/ zabranjen u štokavskoj fonologiji; ne može se reč završavati na -/gr/, pa se zato između konsonanata umeće ovo nepostojano A.
Dakle, jesmo im „veštački“ nametnuli promenu s nepostojanim A, zato što je to i očekivano, jer to je deo fonološke adaptacije pozajmljenica — priklanjanje stranih reči domaćoj fonologiji. Međutim, to danas za anglicizme, recimo, ne važi, jer je engleska fonologija postala dovoljno „jaka“ kao i štokavska, jer je tipičan štokavski govornik maltene bilingval između štokavskoga i engleskog, pa se anglicizmi uspevaju odupreti toj fonološkoj adaptaciji, već ostavljaju svoje fonološke crte i unose ih i u štokavski (upravo poput odstupa sloga, koji je sasvim različit od štokavskoga i sl.). Ali sve dok nam je strana fonologija nedovoljno poznata ili nebitna, onda sve reči što odatle dolaze normalno prilagođavamo našoj fonologiji, analoški ih modificirajući prema domaćim rečima tako da izbegnemo one fonološke i morfonološke crte i konstrukcije koje su nam strane. Uporedi starije pozajmljenice poput
akcenat, perfekat sa novijim
deterdžent, pakt. Dok nisu zapadnoevropski jezici dovoljno jako uticali na štokavski, dok su veze bile slabije i štokavski govornik bio monolingvalniji, i strane reči iz tih jezika prilagođavale su se štokavskoj fonologiji (po kojoj -/nt/ ili -/kt/ nisu dozvoljeni odstupi sloga, pa se moraju razbiti dubinskim poluglasom, tj. površinskim nepostojanim A); ali kada su kontakti postali jači i štokavsko se uho naviklo na zapadnoevropske jezike, onda su i te fonološke crte poput ultrateškog odstupa sloga (s više konsonanata zaredom) lahko, tj. mnogo lakše, prihvaćane u štokavski.
Ali izvorno je fonološko pravilo u štokavskome to da odstup sloga ne može činiti konsonantska grupa (izuzev one četiri domaće, monofonemske -/st/, -/št/, -/zd/, -/žd/). Zato i imamo sva ona razna uprošćavanja konsonantskih grupa i kojekakve asimilacije i disimilacije u našoj fonologiji. Pa i sve strane reči, onda, morale su biti prilagođene štokavskoj fonotaktici, te su im komplicirani odstupi sloga morali biti razbijani poluglasom. Sve dokle zapadnoevropski jezici nisu uspeli ostvariti dovoljno jak kontakt sa štokavskim, tako da naruše i njegova izvorna fonotaktička pravila i ograničenja, i tako se danas odupru toj vrsti adaptacije (pa danas imamo i u adaptiranim pozajmljenicama raznorazne konsonantske grupe u odstupu sloga; dok su starije pozajmljenice i domaće reči dozvoljavale samo one četiri konsonantske grupe u odstupu sloga, inače se sve ostalo obavezno razbijalo nepostojanim A).