Okej, i Bog jeste osoba u toj verziji. (Ili, otkud znam, nešto slično osobi — nije ni bitno, u svakom slučaju je nekakvo biće.) Onda to jeste konkretan pojam, i onda se i piše s velikim slovom (u Bibliji na primer, tamo je jedan od likova Bog, jer je i te kako jedan od likova).
Ali to nije jedino značenje reči/pojma bog. To je tek njeno sekundarno značenje, jer je bog primarno zajednička imenica kao što je to i čovek (ima svest i volju i također poduzima akcije). Bog je zajednička imenica kao što je zajednička imenica i božanstvo (sinonimi su, ustalom).
Dakle, primarno postoji jedna opšta imenica bog (kao god božanstvo), kojoj se može dati i konkretno, apsolutno značenje, kada joj pristaje veliko slovo. To značenje, međutim, ne nalazi se u tim izrazima, jer je u njima upotrebljena primarna imenica. Osim ukoliko pisac sâm tako ne shvaća koncept boga, tj. osim ako je vjernik, pa u ličnom uzusu ističe svoj odnos prema religiji. U opštem i neutralnom jeziku, međutim, nema mjesta tome.
Ono što je potrebno shvatiti, to je da je bog u jeziku primarno zajednička imenica i opšti pojam, pa tek onda nekakvo konkretno otelovljenje, izvedeno iz toga primarnog značenja. Imanje svesti i volje nije faktor koji odlučuje o pisanju (tj. o shvaćanju pojma, te sledstveno tomu i o pisanju). Već je faktor opštost/univerzalnost prema konkretnosti/specifičnosti pojma. Bog se primarno u jeziku shvaća kao opšti i univerzalan pojam (nekakvo biće, neka sila, neki usud ili kismet, suđaja ili prvotvorac, koji se imenuje nazivom bog/božanstvo), pa tek onda kao konkretan i specifičan, personifikovan pojavni oblik toga pojma (jedan Bog, imenom Bog, jedini Bog, — the Bog).
U tim izrazima, ne radi se o tom the Bogu, već o onom a bogu. Osim ako je govornik/pisac religiozan, i zaista priziva konkretnoga, personifikovanog Boga kada kaže „hvala Bogu“. Što nije nemoguće, ali jest markirano kako reče Stoundar.