Nevezano za ovu tvoju priču, moram ti reći, Đole, da si pravi optimista. Pa otkud ti to da svi danas znaju engleski?
Pa govorili smo o ljudima koji će, nakon pročitanog djela, pretraživati mrežu radi daljeg istraživanja. Valjda govorimo o prosječno obrazovanom (srednja škola) govorniku srpskohrvatskog koji je pismen, čita, i aktivno ili pasivno razumije engleski jezik; a takvi jesu većina (ili makar kritični udio) u ovoj jezičkoj zajednici.
Nisu svi govornici srpskohrvatskog babe Mitrane bez osnovne škole. Jest, ima mnogo i takvih govornika, ali ne mislim da će njima trebati bilo original bilo prilagođeno pisanje, ili da će istraživati po mreži. Ili da će baba Mitrana doći da drži neko predavanje, pa neće umjeti da predstavi japanskog kolegu.
Dakle, hajde da razjasnimo o kome prototipičnom govorniku srpskohrvatskoga uopšte govorimo — da bi naša priča uopšte vrijedila, on mora biti prije svega pismen i na latinici i na ćirilici (znači, nepismena baba Mitrana sa Peštera otpada), sposoban da se koristi pravopisnom literaturom (znači, najmanje sa srednjom školom), i eventualno će doći u priliku da govori o stranim ljudima ili mjestima o kojima je ranije čitao.
Za takve govornike se i piše Pravopis. Ne treba on babi Mitrani niti treba automehaničaru, kafedžiji, kondukteru ili tetkici dok obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ali treba onome prosječnom govorniku koji čita, i sâm piše, dakle kulturno je prilično potkovan, makar na nivou gimnazijske stručne spreme.
Zato me nemojte zezati. Ne govorimo o babi Mitrani ili „komšijinom malom koji ima peticu iz engleskog“, nego o onome koji će realno doći u dodir sa imenima stranih ljudi i mjesta, i upoznat je s pravopisom (jer valjda o opravdanosti pravopisna pravila i razgovaramo, a šta će pravopisna pravila kafedžiji sa željezničke postaje u selu Vrutcima na pruzi Beograd—Bar? — obrazovanom govorniku i trebaju pravopisna pravila), a taj danas makar pasivno čita engleski, nije pao s kruške i ne vidi
Shakespearea ili
New York prvi put u životu, pa da kaže: „Ček, ček, štano bijahu ova slova
w i
y…?“
Zar ne bi bilo svima lakše kada bi u svoj stručnoj (ne samo lingvističkoj) literaturi ušlo u običaj da se imena transkribuju, a ne pišu u originalu.
A zašto bi to bilo lakše, ako onda ostajem bez izvornog lika i nadalje sam zarobljen samo u srpskoj literaturi? Pa onda se porodim dok pronađem original. Daleko je lakše kad imaš original saznati transkripciju nego obratno — kad imaš samo transkripciju, pronalaziti original. Tako reče i Klajn.
S druge strane, ima toliko obrazovanih ljudi koji zaista nisu dužni da znaju sve jezike a potrebno im je da znaju kako se mnoga imena izgovaraju (zamisli neki biolog treba da drži predavanje o nekim bubama, i pojavi joj se neki japanski naučnik kog treba da pomene. Biće zaista u neprilici ako u svoj literaturi koju ima na raspolaganju stoji original, ili latinična verzija).
Pa valjda će se prije predavanja potruditi da sazna kako se čita ime njegova kolege. Ne vidim razlog zašto ne bi to uradio. Kako rekoh, nije teško pronaći transkripciju — zato i služi Pravopis, koji kroz čitavo jedno poglavlje o tome razglaba, daje nam smjernice kako da transkribujemo originale onda kada smo u prilici da to moramo uraditi. Nije nemoguće saznati kako se japansko ime transkribuje. Ali je nemoguće saznati kako u originalu glasi englesko ime koje je u svoj literaturi koja ti je na raspolaganju — transkribovano.
Ne govorim ja ovdje protiv transkripcije, ali govorim protiv stava o isključivosti transkripcije. Potrebno nam je uvijek i jedno i drugo — i original, i transkripcija. A pisanje u originalu ne može biti neopravdano samo zato što ne vidimo odmah kako se ime čita, jer nije nemoguće pronaći transkripciju za svako strano ime — tome i služi Pravopis! Zato Pravopis i piše o transkripciji u cijelom jednom poglavlju. Pravopis je tu da se u kontinuitetu rabi, njega ćeš uvijek imati kraj ruke. On nije konačan i za jednokratnu upotrebu.
Али, али, ја читам тако што у себи изговарам написано. Не умем да читам оно што не могу изговорити.
Ha, ha, ha. Hajde, ne zezaj se.
Не спорим да, нарочито данас, писмо има свој живот и да се можемо споразумевати само њиме. Али, то је само одлагање потребе за прилагођеним обликом, као што је горе навела Бруни (пример предавања). Функционише у виртуелном свету али не и у 3Д.
Tačno, pa to sam odmah i rekao. Ako budeš želio znati kako se ime čita (tj. transkribuje), ti ćeš u konačnici svakako potražiti transkripciju. Ali u pisanom jeziku — za njom nema nužde. (Može se primjenjivati, ali nije nužna, kao što je u govoru.) Čuvanje originala i jeste odlika samo pisma (i to latiničkog pisma), nikako govora. Ali je to naprosto nešto što (kao prirodna mogućnost u latiničkome pismu) ide uz pismo kao takvo, kao što uz njega ide i, recimo, razdvajanje riječi razmacima — što u govoru ne postoji ni pod razno. Ali niko ne čita kako zaista piše (sa pauzama između riječi tamo gdje su razmaci u pisanom tekstu); pa tako niko neće čitati ni /shakespeare/ nego uvijek /šekspir/.
Bitno je razumjeti odvojenost pisma i govora. Jedno je govorenje, drugo je pisanje. To su sasvim različite tehnike kodiranja jezika, i imaju niz različitih osobina, mogućnosti, različitih ograničenja itd. Sve im je različito — počev od medija (govorenje—slušanje je zvučno i prenosi se vazduhom, pisanje—čitanje je vizualno i prenosi se utiskivanjem simbola u trajni materijal), od pokreta našeg organizma (govorenje zahtijeva pokrete vokalnog trakta, a slušanje pokreće čulo sluha; dok pisanje zahtijeva pokrete ruke, a čitanje pokreće čulo vida) itd. Govorenje je 3D, pismo je virtualni svijet. Imaju sasvim različite osobenosti, mogućnosti i ograničenja.