>>Мод: Уклоњен коментар на уклоњену поруку.<<
Lingvistika se bavi jezikom i jezicima u jednom apstraktnom smislu, ali kada se govori o "jeziku na terenu", izbegava se termin jezik, i govori se o dijalektima i varijetetima. Stvar je u tome da se jezik (srpski jezik, engleski jezik, ruski jezik) u uobičajenoj upotrebi identifikuje sa standardnim varijetetom, dok se drugi (u manjoj ili većoj meri) srodni varijeteti posredno identifikuju sa istim nazivom po političkom kriterijumu (nacionalne pripadnosti govornika konkretnog varijeteta). U lingvističkom smislu granice jezika su potpuno arbitrarne, posebno u slučajevima dijalekatskih kontinuuma, kao što je naš južnoslovenski.
Pošto je lingvistika kao nauka nastala tek u 19. veku, pošto je nauka uopšte nastala tek u 16. veku, jasno je da u vreme Konstantina Filozofa ne da nisu postojali isti kriterijumi, nego nisu postojali nikakvi utvrđeni kriterijumi, tj. jezik tada i nije bio termin (kao što, zapravo, u ovom kontekstu, nije ni sad). Pošto su postojale različite države, Srbija, Bosna, Hrvatska, sa zasebnim centrima kulturne aktivnosti (koliko je već takve bilo), verovatno je Konstantin koristio pojmove srpski, bosanski, hrvatski jezik za jezike svake od država, posebno njihovih kulturnih centara (zapravo, onako kako se i danas uobičajeno koristi pojam jezik). Ovi su se jezici (tj. varijeteti) tada zapravo možda razlikovali i više nego današnji standardni varijeteti Srbije, Bosne i Hrvatske, odnosno Beograda, Sarajeva i Zagreba, jer dijalekti koji su poslužili kao osnovica standardizacije srpskohrvatskog nisu bili ni blizu tako rašireni kao što su danas, već je tadašnji "srpski" bio ono što je kosovsko-resavski (ili čak prizrensko-timočki, gledano za period pre prodora Turske na Balkan) danas, "bosanski" je bio šćakavski (ako se ne varam), dok su Hrvati i tada imali više kulturnih centara i različitih dijalekata (šćakavski u Slavoniji, kajkavski u zapadnom delu Hrvatske, čakavski u Dalmaciji).