Kinesko dvosložno ime se piše spojeno zato što je to jedinstveno ime, i to je u pin’jinu iskazano spojenim pisanjem. Korejsko dvosložno ime bi trebalo pisati spojeno jer je to jedinstveno ime, a to je u korejskoj latinici iskazano spajanjem slogova crticom. To što oni istu stvar različito beleže ne bi trebalo da utiče na naše pisanje često istovetnih kineskih i korejskih imena.
Naravno, ja ovoliko navijam za spojeno pisanje jer meni nije bitno neko korejsko ime koje će se jednom pomenuti u kakvom članku, nego imena Korejaca u književnim delima, gde će se ime glavnog junaka javiti petsto puta pa je mnogo jednostavnije da bude i napisano kao jedno ime nego da se ubacuju crtice ili da se razdvajaju slogovi. Ako u celoj knjizi nekog zovu samo ličnim imenom Kimun a mi to napišemo kao Ki Mun, čitalac će verovatno pretpostaviti da je reč o prezimenu i imenu, dok sa spojenim pisanjem nema nikakve zabune – da i ne govorimo o jednostavnijem prisvojnom pridevu.
Svakoga dana je Kimunova mama Ban Đijong dozivala Kimuna, po celom dvorištu su odjekivali povici: „Kimune! Dolazi odmah, Kimune!“
Napišite ovu rečenicu u drugim verzijama, zamislite čitavu knjigu s takvim rečenicama, pa onda da pričamo o tome šta je stvarno podesnije i šta je jednostavnije od pravila jedno ime – jedna reč.