Da su preko volje, jesu, jer je očito da, kao i dosad, ti imaš jedan stav, od koga ne odstupaš, a ja drugi, od koga takođe ne odstupam. Molim te da me ne podučavaš da li smem/moram da učestvujem u diskusiji. Moj minimalno promenjeni ton je motivisan i objašnjen.
Dakle, ja odgovaram zašto nije svejedno da li se neke reči posmatraju kao jedna jedinica ili kao dve jedinice leksikona, ti mi odgovaraš kako "to nije regularan način tvorbe" - što nije uopšte ni bilo pitanje, ali čime ti zapravo priznaješ da su to dve različite jedinice (jer inače se ne bi ni zvalo tvorbom).
Tačno, ti nisi postavio to pitanje. Moj odgovor je implicitan, legitimno. Ako imaš dve lekseme srodnog ili makar tvorbeno motivisanog značenja, moraš imati i princip kako ćeš ih povezati. Taj moj odgovor je u domenu pretpostavljenog, tako da ne priznajem da su u pitanju različite jedinice.
„Dečja priča“ o semantici vrsta reči koju predstavljam jeste ono što piše u svim gramatikama srpskog jezika, do univerzitetskih. Da naša klasifikacija reči ima i malih i velikih mana, nimalo nije sporno. Ali granični slučajevi postoje po ma kom kriterijumu.
Braon ne kongruira s imenicom (ne ispunjava morfološki i sintaktički uslov), pa je pridev. Tako su i
radnja, gledanje, pregnuće granični slučajevi. (Rekoh i da sasvim nesemantički kriterijum radikalno menja pristup, jer bi se morale izbaciti zamenice iz klasifikacije.)
A pitanje zašto je pridev od master - master, a pridev od doktor - doktorski, isto je kao i pitanje zašto su magistarske studije - magisterijum, a doktorske studije - doktorat. Pitanje je sasvim u redu, ali nije u okvirima sintakse.
Dakle, nikakva predvidljivost nije uspostavljena uvođenjem u ovu ili onu vrstu reči. To je samo formalno, metodološko pitanje.