Nemam literature o etimologiji i istoriji jezika, ali je li moguće (sudeći po npr. ruskom i poljskom) da infinitiv ni kod nas (u davna vremena) zbilja NIJE imao to završno "i", nego da je to "novija" (relativno govoreći) pojava, možda baš prouzrokovana glagolima prve (najstarije!) grupe gde se tako razbija suglasnički spoj "st"? Plest, mest, jest, trest, zepst itd.
Ne treba smesti s uma da i starija verzija trećeg lica jednine prezenta glagola "biti" glasi "jest", pa da se i tu dometnulo to "e". (Postoji li termin za to? Vokal kojim se razbija nezgodna suglasnička grupa na kraju reči - u novije vreme može se zapaziti u reči "bicikla" koja se često čuje u Vojvodini.)
Takođe ne treba smesti s uma ni da u bosanskom supstandardu uopšte nisu retki likovi poput "dôću = doći ću, rèće mu = reći će mu" i sl., tj. da se čak i odatle eliminiše "i".
Pored toga, sudeći po našem rešenju prostog futura, fonetski je taj oblik "rešen i zabarakadiran" pre nego što se pojavilo to dopunsko "i" - tj. fonetski je zasnovan upravo na onome kako to Hrvati zapisuju (plest ću), a ne na onome kako bi "trebalo" u današnjem stanju stvari (plesti ću).