Ово је краћи извод из подужег чланка Егона Фекетеа "Поштапалице — елементи језичког шунда".
Ovim, dakako, nije prikazan sav repertoar mogućih kombinacija koji se, kao što se vidi, kreće od gotovo neartikulisanih glasova, počev od onih najneugodnijih tipa a-a-a, o-o-o koja se ponekad otegnu i na nekoliko sekundi (dok čovek razmišlja) do onih koje se realizuju kao rečce tipa pa, do potpunih reči, kao ovaj, znate, ono i sl. i čitavih sintagmatskih ili rečeničnih konstrukcija kao: rekli bismo, znate šta, kako da kažem, kako bih rekao, ako tako mogu da kažem, je l’ te itd.
Odgovor na pitanje zašto se ovakve poštapalice upotrebljavaju stvar je psihološko-lingvističke analize, koju mi ovom prilikom ne činimo. Ukazujemo na ovu pojavu više sa estetsko-pragmatičnog polazišta, u želji da govornicima — naročito onima koji se oglašavaju nastupima na javnim medijima, takvima kao što su radio i televizija — skrenemo pažnju na ovu pojavu, koje možda nisu ni sami svesni dok govore, s napomenom da govor začinjen nesuvislim, nepotrebnim i nesmislenim rečima ne može biti odlika dobrog govorenja, te da bi svako ko drži do svog govornog nivoa morao svesno nastojati da svoje izlaganje oslobodi takvih reči, koje se s manje ili više prava odista mogu svrstati u jezički šund.